Ueckermünde – povratak mojim korijenima
Posljednja etapa našeg putovanja istočnom Njemačkom odvela nas je na mjesto koje je za mene mnogo više od običnog odredišta. Ueckermünde je grad u kojem sam rođen – i ovaj se povratak pretvorio u malo putovanje u vlastitu prošlost.
Povratak u grad u kojem sam rođen
U Ueckermündeu sam proveo prvih devet godina života. Nekih se stvari još uvijek vrlo jasno sjećam, druge su ostale kao iza magle – a ponešto je u međuvremenu sasvim nestalo iz sjećanja.
Za naš je vikend, nažalost, bilo najavljeno loše vrijeme. Kada smo stigli u petak poslijepodne, barem je još bilo suho. Nebo je bilo sivo, ali dovoljno dobro za šetnju.
Šest kilometara do Strandhallea
Naše parkiralište bilo je sasvim blizu stare gradske jezgre. Budući da je bilo samo oblačno, pješice smo krenuli prema Strandhalleu. U oba smjera skupilo se punih šest kilometara – lijepa šetnja tijekom koje smo mogli polako upijati Ueckermünde.
Vrijeme s obitelji i uspomene iz prošlosti
U subotu je iz Berlina stigla moja sestrična Sandra. Zajedno smo se našli s njezinim roditeljima, mojom tetom Giselom i ujakom Haraldom. Uz kavu i kolače sjedili smo u vrtu i ponovno oživjeli mnoge priče iz prošlosti.
Razgovarali smo o vremenu prije otprilike 40 godina, kada sam živio kod bake i djeda na rubu grada. Neke su se uspomene vratile istoga trenutka, dok su druge polako izranjale tek tijekom razgovora. Upravo takvi trenuci povratak čine posebnim.
Pržena riba u luci i vino ispred Womyja
Navečer smo sa Sandrom otišli u luku na prženu ribu. Nakon toga završili smo dan ispred našeg Womyja uz čašu vina. Bez velikog programa i bez žurbe – samo smo sjedili zajedno, razgovarali i uživali u večeri.
Stare fotografije koje odjednom ponovno pričaju priče
Sljedećeg je jutra nebo ponovno bilo sivo i sipila je kiša. Nakon doručka sa Sandrom posjetili su nas teta i ujak jer su željeli razgledati naš kamper.
Večer prije izvadili su stare albume i donijeli mi nekoliko fotografija na dar. To me jako razveselilo. Takve fotografije više su od papira: vraćaju ljude, mjesta i trenutke koje smo dugo nosili još samo u sjećanju.
Posljednji pogled na kuću mojeg djetinjstva
Nakon što smo se oprostili, krenuli smo prema Lüneburškoj pustari – u nadi da ćemo ondje pronaći malo ljepše vrijeme.
Na izlazu iz grada još smo jednom stali. Fotografirao sam kuću u kojoj sam kao dijete živio s bakom i djedom. Danas ona, naravno, čuva mnoge nove priče. Za mene će ipak zauvijek ostati i dio mojeg djetinjstva.
Tih i osoban završetak putovanja
Ueckermünde nije bio etapa puna velikih znamenitosti i blistavog sunca. Upravo nam je zato ostao u posebnom sjećanju: zbog obitelji, starih fotografija i susreta s mjestom koje je nekoć bilo moj dom.